Sportcast Plus nije krenuo pompozno, niti je među najpopularnijom kanalima na YouTubeu, niti bi trebao biti, niti mu je to cilj, a još manje suština bivstvovanja ovih skoro šest godina- tamo od prvog videa it ruke u izrendanog sobi u Mostaru, pa sve do Suštinarenja s Dimitrisom Itoudisom.
Prva ideja je bila da sve to bude drugačije od onoga što nudi većina i kako je lijepo rekao Vlada gostujući kod mene: Tvoj rad je bilo lako prepoznati, isto kao što je meni onomad u Portugalu bilo lako vidjeti prijatelja koji je bio na drugoj strani kluba, jer sa 180 bio viši od svih za glavu”, ta epizoda Resume Reviewa s dragim kolegom i jednim od mojih mentora van faxa je bio prvi znak da brojke ne predstavljaju suštinu priče i da sam bez obzira na neposjedovanje marketinških sposobnosti i ne pretjerano bigat vizualni identitet (cover kanala, pozadina radne površine, itd..) uspio doći do ciljane publike, te da se za istu valja boriti i to s radikalnim otklonom od većine koji se razvijao paralelno s čitanjem teške literature u vidu psihoanalize Sigmunda Freuda i njemačke filozofije od Hegela, preko Marxa do Heideggera, te gledanjem drugih podcasta, prije svih Punchlinesa i Tribine koji su na neki način s Marinom koji je u ovih skoro 6 godina promijenio tri platforme (Chelsea Croatia, Ofenziva i sada FTS) tu od početka.
P.S. Ne smijem zaboraviti da su u zrelijoj fazi, odnosno u procesu radikalizacije sudjelovali sportski Podcasti s obje strane Atlantika od Morning Kombata i Jack Slacka, pa do Premijer Liga BiH podcasta, Point Gutsa, Iza Pjace, Najopasnijeg rezultata, Halftime, Tribininog NBA podcasta i podcasta iz Korner produkcije (Nula-Nula i Expected Vlada)
Proces radikalizacije, odnosno otpora mainstreamu u koji su ušli i određeni podcasti, poput dekadentnog Inkubatorovog A1 Nogometnog podcasta, koji je nekoć imao svoju vrijednost, ali u međuvremenu se intelektualno sadržajno srozao od Krune Rendulića, Josipa Paušića i gostovanja momaka s Ofenzive došao do besramnog Štimčevog preseravanja i Dede bez Cenzure. Radije ću da me do kraja priče gleda 17 ljudi koji razumiju Suštinu, nego ću nabijati preglede dovodeći u goste idiote i moralne gmizavce koji nisu sposobni da razmišljaju, a oko dijele svoje stavove i veliki dio publike ih voli ćuti, što govori o intelektualnoj razini obje strane. Radije ću pravim putem do Itoudisa i kroz razgovor s njim pokušati educirati publiku i sebe, nego da pravim idejom koja se u međuvremenu razvila u nešto totalno drugačije dođem do moralno i intelektualno pogrešnih ljudi, ali pravih gostiju koji zaglupljuju publiku naviknutu na zaostalost i površnost. Nisam kao oni, niti mi je to cilj, jer drugačijost manifestiram kroz skauting izbora sugovornika i grananje mreže suradnika i suboraca, prvi i osnovni kriterij je ljudskost, ne biram skauta, trenera, ili sportaša, već čovjeka, zato nismo isti!
Biraju i oni mene, neki se ne trebaju ni pojaviti određeno vremensko razdoblje, ili možda nikada više da ni ostvarili utjecaj na mene i sadržaj, čast je privilegija što su dijelom ove priče i bogatstvo je kada od Splita do Podgorice, od Mostara do Beograda imam ljude s kojima sw mogu naći na piću ili ručku kako bih raznijenio iskustva i ideje, jedno poznanstvo, vodi drugom od Vlade Novakovića do Dimitrisa Itoudisa je put vodio preko brata i zajedničkog kolege Marka Vlahovića s kojim sam imao dvspita prilike snimati podcaste, a upravo nakon drugog je Vlahović radio intervju s Itoudisom što mi je u meni probudilo razmišljanje da krenem u realizaciju plana Itoudis koji se u glavi javio prošlog ljeta kada sam gledao stariji intervju kolege Srđana Radojevića s grčkim stručnjakom.
Mare je odmah podijelio kontakt, a ja ssm treneru tog 13. lipnja napisao opsežnu poruku o tome zašto bi bio idealan gost Sportcasta, a Itoudis nije glumio neku nedostupnost, već je u kratkom odgovoru poslao i privatni broj. Nedugo kasnije istog dana me je nazvao i u prvom odgovoru sam mu prezentirao napisano u poruci. On je shvatio suštinu izrečenog i dao mi vrenenske okvire narednog poziva, nekako nestvarno zvuči scena u kojoj ja sjedim zavaljen u svojoj stolici na plaži i pričam s čovjekom koji je dvostruki europski prvsk s ekipom CSKA i to tako ležerno kao da se poznajemo.”, sve u prisutstvu prijatelja kojem sam pokušao objasniti što se događa, ali ni meni samo još nije kasno da se to dogodilo, jer po svim paramterima fumkcioniranju klasičnih medija, a i ovih novih šanse da se ovo dogodi su jako male, skoro nikakve.
Sada bih ja trebao kao napisati nešto tipa “Vjerujte u svoje snove”, “Slijedite svoje vizije” ili onu staru “Vjerujte u sebe”? U svijetu sveopće nedostupnosti, lažnog sebstva i važnosti društvenog statusa snovi se ostvaruju, ako si bliže izvoru, a ne ako plivaš uzvodno, ili u prevedenom velika imena ovog svijeta će završiti prije na intervjuu za neku veliku tv kuću/ portal ili neki inkubator, nego što će završiti kod mene i tu priče o vjeri u sebe, ispunjavanju snova i vizija padaju u vodu, jer pozicija i reach igraju veću ulogu od same suštine, ali za svako pravilo postoji iznimka i zato je Sportcast kao ideja na neki način preslika moje suštine, jer sam drugačiji u odnosu na svoje najbliže isto kao što je ovaj mali, ali velik projekt u neku ruku sličan, ali ipak totalno različit u odnosu na sve što nudi bespuće interneta- ne može kompletna preslika, jer se internet persona i uživo ja nikada neće preklapati u svemu, jer autentičnost na internetu ne postoji i možemo dobiti samo obrise psihološkog profila korisnika, a za detaljnija saznanja o tome tko sak ili tko je netko drugi se treba steći više iskustvo uživo i proći više situacija, kako bi donijeli ispravniji sud, ovako su to samo utisci, a ne mišljenje o meni ili nekom drugom.
Nisam pratio svoju viziju plana Itoudis upravo suprotno od toga, jer sam u posljednjih godinu dana često pitao samog sebe: “Treba li mi to?”, “Ima li smisla da sam imao više pregleda prije dvije godine, nego danas?” , itd i mislim da je upravo taj moment preispitivanja i sumnje bitan, jer dokaz da mi je stalo i da želim više, isto porijeklo vuku pitanja u čestim razgovorima s ljudima bliskima Sportcastu, prije svega o stilu vođenja, uvijek mislim da mogu bolje, ne u odnosu na nekog drugog, jer gomila je onih koji nisu zaslužili razgovarati s ozbiljnim gostima, nego u odnosu na sebe i ono kako sam to radio ranije, njihova kritika na moju samokritiku je dokaz da sam na dobrom putu, ali da se ne trebam uljuljkati u komfornu zonu iskustva i čistog užitka razgovora s ljudima koji imaju sposobnost da misle i dar da to pretoče fluentna izlaganja. To je duh zajednice u svom najčišćem obliku, jer onog momenta kada stisnem recording nisam samo Leandro, već i predstavnik grupe ljudi koji su suština ove priče, ljudi koji su vjerovali kada i oni koji su trebali, nisu.
“Ovo ide za braću i za sestre” (Infamous, Puta dva, 2025)
